Republika Tadžikistan je domovina planinskih ljudi, snježnog leoparda, Marko Polo ovaca, zemlja nekada važnog puta svile i planine Pamir, najmanje posjećenog planinskog vijenca na svijetu, na koji smo se uputili sa idejom uspona na dva vrha preko 7.000m.

Na put krećemo iz Podgorice, vezanim letom preko Istanbula stižemo u Dušanbe, tu provodimo dva dana te kombi prevozom nastavljamo putovanje do gradića zvanog Jirgatol do kog ima nekih 7h vožnje iz glavnog grada Tadžikistana, po veoma lošem putu. Planirani helikopterski let je pomjeren za jedan dan zbog loših vremenskih uslova, provodimo još jednu noć u veoma lošem smještaju jer bolji u ovom mjestu i ne postoji.

Let helikopterom traje nekih 30min i podiže nas na visinu od 4360m gdje se nalazi bazni kamp. Kamp je tako reći nov, napravljen prije nekoliko godina i nudi dosta komfora, zajedničku prostoriju za ručavanje, toalete za umivanje i tuširanje, WC je poljski, kuhinju, određeni broj kreveta na sprat koji su namjenjeni za radnike kampa i vodiče te većina planinara koristi šatore. Imamo struju, satelitski internet 1h/5USD, mogućnost kupovine sokova i alkoholnog pića ali u ograničenim količinama, obrok tri puta na dan koji je uračunat u cijenu organizacije.

Čim smo stigli javljamo se šefu kampa, bugarin po imenu Zdravko, prekaljeni planinar i dobar čovjek koji nam je u više navrata pomogao svojim savjetima i logistikom.

Zadužujemo šator u kom ćemo provesti sve vrijeme dok smo u baznom kampu i upoznajemo se sa pravilima i funkcionisanjem ove male zajednice koja mora biti složna ako planiramo uspjeti u našim idejama.

Oko 50ak osoba se trenutno nalazi u baznom kampu, tu su ljudi iz cijelog svijeta te u poređenju sa ostalim Himalajskim vrhovima koji se nalaze na jugu, pretežno u Nepalu, ovo je zanemarljiva cifra. Komercijalno planinarenje još nije stiglo u ove krajeve u svom punom obimu a i kažu da nije lako ispenjati ove vrhove, na nama je da provjerimo.

Pik Korženevska 7.105m, nazvan po Evgeniji Korženevskoj, supruzi ruskog geografa Nikolaja Korženevskog koji je otkrio ovaj vrh 1910. godine a u skorije vrijeme ovaj vrh nosi službeni naziv Pik Ozodi (Vrh Slobode) ali je i dalje među planinarima poznat pod starim, čuvenim imenom.

Naglo smo došli na visinu preko 4.000m i bilo bi dobro da nekoliko dana odmorimo na ovoj visini, bez fizičke aktivnosti, radi bolje aklimatizacije ali nestrpljivost je jača od logike te se već sutra odlučujemo na lagani uspon do naprednog kampa ispod vrha Komunizam, radi izviđanja i aklimatizacije.

Jutro poslije pakujemo dio potrebne opreme i idemo na drugu stranu, prema vrhu Korženevska kako bi u C1 na visini od 5.100m postavili naš prvi kamp/šator i ostavili dio opreme koja nam sljedećih par dana neće biti potrebna te se isti dan vraćamo u bazni kamp na zasluženi odmor.

Izležavanje u baznom kampu brzo dosadi te se poslije dva dana odmora pakujemo sa ostatkom opreme i krećemo prema C1 do kog laganim hodom stižemo u poslijepodnevnim časovima.

Na ovim visinama je svaki korak težak, još kad se uzme u obzir da su nam rančevi teški i preko 25 kg, svi smo bili na ozbiljnom testu izdržljivosti i borbe sa samim sobom.

Logistika, kondicija, vremenska prognoza i doza sreće na ovakvim planinama mnogo znače, zbog svih informacija koje smo dobili u vezi drugih timova i vremenske prognoze odlučujemo se na rizičan korak, napredovaćemo iz kampa u kamp bez povratka i noćenja na nižim visinama.

Na ovaj način dobijamo brzinu ali se naš organizam izlaže ozbiljnim promjenama koje sada iskustvom i kondicijom treba iznijeti do vrha.

Sa C1 izlazimo na C2, na 5.600m, postavljamo šator i na toj visini odmaramo dva dana.

Sa C2 krećemo prema C3 na 6.300m te na ovoj visini ostajemo jedan dan i u noći sljedećeg dana krećemo na završni uspon.

Aleksandar i ja izlazimo na vrh oko podneva, poslije 10ak sati uspona, zajedno sa Fredom iz Estonije i Robertom iz Rusije, jedini smo taj dan bili na vrhu i prtili novi snijeg od 6.700m praveći na taj način sebi put do vrha.

Izlazak na vrh je samo pola puta, treba se vratiti nazad, za početak bar do C3 na 6.300m gdje u šatore ulazimo umorni i gladni ali srećni i zadovoljni postignutim.

Sutradan se spuštamo sa C3 na C2, sklapamo šator koji je tu ostao i uzimamo svu ostalu opremu te krećemo prema baznom kampu jer nam je plan da se isti dan spustimo na sigurno, čeka nas preko 2.000m visinske razlike.

U međuvremenu nailazimo na grupu iz Mongolije koja je krenula prema C2 i negdje između C1 i C2 jedan njihov član upada u ledničku pukotinu.

Prilazim im, nudim pomoć i ubrzo ga sistemom izvlačimo iz pukotine, na njegovo opšte iznenađenje veoma lako, te mu to vraća osmijeh na lice.

Nastavljamo dalje, čeka nas još dosta teškog terena, toplo je, lednici se tope i teren je veoma opasan te uz malo sreće izbjegavamo odrone kamenja i oko 19h prilazimo baznom kampu.

Ivo izlazi pred nas i čestita na usponu, on se dan ranije spustio sa 6.300m jer je iz zdravstvenih razloga mudro odlučio da ne pokušava uspon na vrh.

Čestita nam i Zdravko, šef kampa, bio nam je od velike pomoći sa svakodnevnom vremenskom prognozom i javljanjem rasporeda kretanja ostalih timova te smo mu na tom veoma zahvalni.

A nas sad čeka tuš, veliki obrok, možda jedno pivo i nadam se napokon noć u kojoj ću se naspavati.

Bezimeni pik, Staljin pik, Pik Komunizma, Pik Ismoil Somoni, najviši vrh Carske Rusije, Sovjetskog Saveza, Tadžikistana…

Kroz istoriju je mijenjao naziv i “vlasnike” ali je uvijek ostajao veliki i ponosan.

Sa jedne strane greben Akademije nauka a sa druge greben Petra Velikog grade vršnu crnu piramidu koja se izdiže do 7.495m dominirajući okolinom.

Sovjetski tim u kom se nalazio i Jevgenij Abalakov izlazi na vrh 1933. godine i time ostvaruje prvi uspon na ovu planinu koja i danas predstavlja veliki izazov mnogim planinarima.

Nekoliko dana odmora u baznom kampu je bilo dovoljno da tijelo potpuno vrati snagu ali glava je bila ta koja je važna.

Poslije ispenjanog jednog vrha od preko 7.000m sad je trebalo poći na drugi.

Odlučujemo se za alpski stil penjanja, svaki dan ćemo napredovati prema vrhu, bez povratka u niže kampove nadajući se da će aklimatizacija sa Korženevske uraditi svoje.

Polazak iz baznog kampa je dogovoren za 2h iza ponoći, šef kampa Zdravko ustaje da nas isprati a sa nama kreću i dvojica drugara iz Estonije.

Kreće se rano zbog što sigurnijeg prelaska ogromnog lednika zvanog “Srp” iznad kog se nalazi hiljadu-metarska stijena Komunizma sa koje se veoma često obrušavaju lavine.

Prvih par stotina visinskih metara prelazimo brzo po poznatom terenu i pred sam ulazak na lednik Srp Ivo nam saopštava da ipak odustaje od daljeg uspona, ne osjeća da je spreman, nije ispenjao Korženevsku zbog zdravstvenih problema i sada ne želi da nas sputava u daljem usponu. Gest iskusnog planinara i prijatelja, dajući nam tako šansu da bar mi izađemo na vrh ove kolosne planine.

Nastavljamo dalje, prelazimo lednik, izlazimo na stjenoviti greben po kom penjemo nekih 300 visinskih metara te ponovo izlazimo na strmu padinu prekrivenu snijegom i ledom na kojoj formiramo prvi kamp, C1 na visini od 5.200m.

Drugi dan nas čeka ono najteže, potrebno je preko strmog Borodkin grebena prepunog pukotina ispenjati vrh Grudi od 6.150m te se spustiti na pamirski plato koji se nalazi na 5.900m i tu oformiti drugi kamp, C2. Za to nam je bilo potrebno oko 11h hoda a prešli smo jedva 2.5km.

Treći dan nema odmora, nastavljamo dalje prema vrhu, penjemo greben vrha Dušanbe te stižemo do nekih 6.500m i tu formiramo treći kamp, C3.

Četvrti dan iz C3 nastavljamo grebenom do vrha Dušanbe te se spuštamo na sedlo između Komunizma i ovog vrha i tu formiramo četvrti kamp, C4 koji se nalazi na 6.950m. Umorni smo, već 4 dana konstantno penjemo sa rančevima od preko 25kg. Sva oprema je na nama sve vrijeme, šator, hrana za 10ak dana, plin, tehnička oprema. Srećni smo što sutra napokon krećemo na završni uspon i što će nam u rancu biti samo koja litra toplog čaja, sve ostalo ostaje u šatoru na C4.

Peti dan, buđenje oko 3h poslije ponoći, lagani doručak i pogled izvan šatora, vedro je i hladno, duva vjetar ali nema padavina. Krećemo oko 4:30h, neke grupe su već ispred nas i lagano ih pratimo prema vrhu. Nalazimo se u sjevernoj strani planine i mnogo je hladno, perjane rukavice mi nisu dovoljne da mi zagriju prste i konstantno ih pomjeram kako bi ih što više zagrijao. Oko 9h ujutro napokon izlazimo iz strme sjeverne padine na osunčani greben, vrh je blizu i ne treba nam više od pola sata do najvišeg vrha Pamira.

Krećemo se polako, greben je strm, duva vjetar i svaki korak mora biti pažljiv da bi se sigurno stiglo do cilja kom smo svakim korakom sve bliže.

Pogled sa vrha je nevjerovatan, Pik Korženevska odmah je tu, bili smo na njemu prije nekoliko dana, sad ga vidimo u punoj snazi. Neposredno oko nas se ređaju vrhovi od preko 5 i 6 hiljada metara, Pik Hohlov, Izvesti, Četirijeh, Lenjingrad, Abalakov, Borodino, Grudi, Pravda, Kirov, Rusija, i tako u nedogled sve do Hindu Kuša i Karakoruma.

Na vrhu ostajemo dugo, uživam u pogledu i ne silazi mi se dole ali moram, bliži se druga polovina dana i moguće vremenske promjene te se treba vratiti u kamp, na sigurno.

Za nekoliko sati se nalazimo u kampu i odlučujemo da ostanemo još jednu noć na 6.950m, dobro se odmorimo i sutra lakše siđemo na 5.900m.

Šesti dan, u rano jutro iznenađenje, oko 6h sam provirio iz šatora, vani je već palo preko pola metra novog snijega, magla je i duva vjetar. Postavlja se pitanje da li krenuti dole niz strmu padinu na kojoj nema tragova hoda i ne vide se pukotine ili rizikovati još jednu noć na skoro 7.000m?

Ipak se odlučujemo za polazak, prvi plan je pokušati doći bar do C3 na 6.500m a ako budemo imali sreće i do pamirskog platoa gdje se nalazi C2 na 5.900m. Krećem prvi, prtim duboki snijeg i uzdam se u gps tehnologiju. Snimao sam uspon sve vrijeme te se sad nadam da će mi zdrava logika kretanja i snimljena putanja pomoći da nađem siguran put. Uz dosta sreće stižemo do C3 na 6.500m, odmah nastavljamo dalje niz padinu nadajući se da će se vrijeme popraviti te nam olakšati spust. Negdje pred pamirski plato prestaju padavine i vjetar, planina nam se ponovo pokazuje i srećni smo što je naš spust dobro prošao i što se napokon možemo odmoriti u šatoru,  na sigurnom.

Sedmog dana krećemo sa Pamirskog platoa prema baznom kampu zajedno sa još nekim timovima koji su zaostali na planini, neki sa vrha kao i mi a neki odustaju od daljeg uspona, Komunizam im je ovaj put ipak bio previše zahtjevan.

Čitav dan hodamo, spuštamo se preko strmog Borodkin grebena, dalje preko stjenovitog grebena do lednika Srp, brzo preko njega da što manje budemo izloženi lavinama i napokon dolazimo na ravniji teren Waltera lednika koji nas svojom morenom dovodi do baznog kampa na sigurno. Preko 2000m spusta u jednom danu, previše i za odmorne ljude ali izdržali smo i zaslužili večeru u baznom kampu.

Ostaje nam nekoliko dana odmora u baznom kampu, potom helikopterski let do Jirgatola, kombi prevoz do Dušanbea, let preko Istanbula do Podgorice i Jadranskog mora, sa 7.495m na 0m nadmorske visine.

Sa ovom nazovimo je ekspedicijom sam ispenjao tri vrha Pamira preko 7.000m i za ostvarenje cilja, počasnog zvanja snježni leopard su mi potrebna još dva vrha koji se nalaze na Tjen Šanu, Han Tengri i Pobeda.

Nadam se da ću u skorijoj budućnosti imati priliku posjetiti i taj region za koji ne sumnjam da svojom ljepotom i divljinom stoji rame uz rame sa Pamirom.

Mala drugarska napomena:

Za sve one koji se interesuju za ove uspone mali savjet je da ako su u prilici prvo idu na recimo Pik Lenjin ili nešto slično jer ova dva vrha su dosta teži u svakom smislu od ostalih vrhova preko 7.000m, logistički, fizički i psihički.

Dobrim dijelom ste prepušteni sami sebi i za to je potrebno imati dovoljno alpinističkog iskustva jer teren po kom se krećete nije naivan i ove dvije rute, Zetlin na Korženevskoj i Borodkin na Komunizmu nose Rusku ocjenu 5A koja je ekvivalent UIAA ocjene V ili alpske ocjene TD/ED koju nije lako penjati na visinama od 5.000-7.000m.